Zaškiljila je zora svojim pogledom u prostor njegova ležaja proparavši mu čelo svojim osmjehom. Vrijeme iskovano za svitu razuzdanih ptica i raskalašenih trubadura.

 Dan je urlao iz svega glasa.

Krenuvši lijevom slijedio je desnom, a u bistra uma vrtroglavica.

Ustao je mag hvatavši se za uši. – Jao kakva buka! –

 Teturao je u muci vizijom obznanjenom u noći.

 Loveći se za fragmente slika i kretnji uvidje množinu lica uokolo sebe. Igrala su kolo ta lica, nasmješena i stravična, a on stajaše u središtu kruga lišen mogučnosti pokreta.

Pluća ga gušila, a srce mu se oznoji od muke.

Krug bivaše sve uži i uži te moćni mag pomisli kako mu nema više spasa.

 Ponizan u svome principu odluči da je to onaj posvećeni trenutak smrti.

 Otvoriše se tada ralje zemaljskog ponora, kruto tlo pod njime, te ispljunu kandžu,  jednu po jednu, kozmičkog pijetla. Tresla se galaksija.

 Sada već kompletna noga, obavije ga svojom snagom te podigne u nebesa.

Izmjenjivali se oblaci, sateliti, informacije te pokoje nebesko tijelo.

 Zaprepašten prizorima osjeti mag da ne bijaše sam na nozi.

-         Zdravo druže! – Prozbori biće neznano ukošenim obrazom sumnjivih namjera.

 Gledali se okom u oko on i crvena kapica.

 - Zbori gnome što je tvoja želja! - 

Jasno je sada magu bilo da se ova vožnja plaća.

 -         Potražiti moraš tijelo uma neobuzdana, a kada ga pronađeš u ćast moga imena ćeš krv piti! – Govoraše mu gnom sa rukom u džepu.

 
Pristade mag na surove uvijete gnoma ne prikazavši ni najmanjeg pokreta na licu. Možda je taj gnom gospodar pijetlove noge ali mag je gospodar sudbine.

 
Vratio se mag svome zamku na brdu svjestan lakrdijaša zašiljene kape.

 
Stigavši, osviježi on lice svoje bistrom vodom sa izvora te podignu pogled prema plavome plamenu neba.

 
- U zoru, oboje dijele nebo. -