Žurio je potok dolinom vješto zaobilazivši stijenje, šumarke te stupove odašiljaća i vjetroelektrana.
Žurio je u susret velikoj rjeci u nadi da če barem dijelić njegova sadržaja sresti društvo dupina, strujiti okolo koralja i loviti propelere podmornica.

 Žurio je i divljak, loveći zamišljeni potok i sjenu svoju što leluja nošena razigranim valovima.
Smijao se on promjenjivoj konturi svoga lika.

 Preskočio je uspiješno svaku prepreku koja mu se našla na putu, a brzim korakom svojim uspijevao je ponekad i nadmašiti brzinu potoka.

 Jureći tako nađe se pred šumarkom u koji se zavukao taj žurni potok.
Zastane tada divljak, sjedne na tlo te uhvati nešto zraka.

- Sumnjiv je taj šumarak što leži pred tobom. - Zbori mu Ginosko milujući kvadrat svoga čela.
- Mnogo je sumnjiv. Vidi mu samo senu kolika je! - Zapazi budala.

 Sjedio je on tako neko vrijeme odmjeravajući tamni šumarak dok se sunce potajno kretalo prema zalasku.

 Primjetivši blago nestajanje svjetla odluči divljak saćekati jutro.

 Izvukao je iz naprtnjaće štap, razvukao flaks te probadanjem na udicu zapečati sudbinu jednog leptira što se našao na obližnjem cvijetu.

 Zabacio je prema hrani što roni brzacem, a ljubićasti pigment leptirovih krila širio se okolo plovka da ga voda ponese dalje na svome putu.

 Isčekujući, odmarao je promatrajući svrake na odašiljaću i ševe kako kopkaju tlo u potrazi za glistama.

 Glad ga je sve više obuhvaćala, a iz vode nikakva odgovora.

 Lud od čekanja, skoći on u potok te odpoćne hvatati rukama.

 Lamatao je bijesno neko vrijeme, te uhvati malog somića.
Ponosno je založio vatru, nabio ulov na kolac te zalego zureći u srebrni broš noćnog neba.

 Sanjario je on, nesvjestan tuđih oči što promatraju večeru njegovu.
Prikrao se iza travki jedan lovac zategnuta želuca, nošen opojnim mirisom hrane, logoru divljaka.

 Korak po korak, došuljao se ovaj do plamena te ukrade divljaku soma.
Podosta je već bio odmako kad slučajno stade na krticu, a ova svojim vriskom trzne budalu iz misli.
Skoči on naglo te primjeti da mu nestade gozba.

- Alo! - Vrisne on jurnuvši za lovcem.

 Natjeravao ga je neko vrijeme po livadi, amo tamo, sve dok lopov ne pronađe utoćište u šumarku.
- Stiči če te moja šaka! - Povikne divljak za njime olakšavajući se od toliko željena ulaza u šumarak.

 Jeka šume odbijala se o stabla noseći smijeh lopova. Prkosio se on nesvjestan budaline odlučnosti.

 Legao je divljak u travu te noći sa želucem punih glista kujući paklen plan.

 I sjetio se.