Put ratnika

Samo želim hodati

da bih napokon poskočio

i uhvatio užarenu silu

Osjećaj

Tihe kapi kiše pale su na moje ruke

Kapi

ljubičaste, bijele, žute ili plave

Svejedno

Osjetio sam

Tebi

Buđenje svjetlosti

Pozadina ostavlja transparentne tragove

Subjekt je skriven

Vjetrovi izbjegavaju susret s

gorućim stabiljkama slomljenih svijetova

Priđi i

Pokazat ću ti jedno od sunca

Aljo

- Slušaj, druže tamni! - Zastane divljak presjecajuči jednu granu što mu zasmeta za uhom. - Hoče li onaj vilenjah da udže u svetlost hrama? Ako hoće što li če nači onde? -

Uzdigavši pogled, zamišljeno, prema svodu što jedva otkriva toplinu nabreklog popodnevnog sunca, spustio je sablju dodirujući tlo njenim vrškom te kazao. - On? Ho, ho, ho! Zasigurno, kročit če unutar hrama ali ondje nije pobjeda, več jedino vječna smrt! - Obavio je budalina ramena uvidjevši blagu zbunjenost u njegovim očima.
- Jasno če ti biti kada stignemo do kraja ovog puteljka. - Zamahnuo je sabljom prema podebljoj grani, tako snažno da uz ptice i kukci odlepršaju napustivši sjenoviti mir njene krošnje.
Bio je to znak divljaku da mu sjekira vapi za korištenjem.

Sjekli su oni tako, granje i šiblje, sve dok ne izbiše pred ogromno deblo, najšire i najviše u cijeloj šumi. Ondje, među njenim raspuklim korjenjem, obavijemim rebrastim listevima paprati, svijetlio je u mantri sjedi svetac obavijen bijelinom.

- Stari! Vrijeme je za dvoboj! - Prodere se mag, trznuvši sveca iz zadovoljavanja duše svoje.
Zamahnuvši sabljom tri puta, nadoda. - Ajde, vadi svoje svjetlo, dernek je pred tobom! -

Ustala je njegova svetost, blagim pokretima blaženstva.
Stavši na razdaljinu od jedanaest metara otpočne govoriti. - Saga o prošlim vremenima. -
Otvorio je oči, svetac, buljeći u crnu mudrost. - Dignut če se planine i vrhovi po Duhu svetom, obronci i livade ispunit če se metalom, betonom i plastikom. Od korjena Zemlje do njenih Satelita govorit če slavom i znanjem onoga tko prođe kraj njih.
Umjetnan i stvaran, prirodan.
Moć snage i mesa. Sve što on je i oni su. Što proizvede njihovo je. Kolaju svojim putevima, Zvjeri njegove kroz oblake u zvijezde. Prolaze kroz brzine i vjetrove, kroz sile na pobjede. -

Mag je sa poštovanjem saslušao njegovu riječ, suhom šakom grleći dršku sablje.

- Slažem se u potpunosti, ali nisi ti taj koji može tako zboriti, stajati iza tih riječi. Ti želiš pomoći ali neznadeš kako! Eto, vrijeme je, ukrstimo sablje! - Zamah lijeve ruke popratio je snažan kontra vjetar, raznoseći, polukružno, mrtve travke.
- Ajde! - Udri svetac plamtećom sabljom prema mudracu.
Desnom nogom, nagli pokret, lijeva ruka i njena sablja, krv na licu, a pred očima ogromno stablo. Bijelo platno otkrilo je svetu krv u sjeni magove figure.

- Pij, crna mudrosti! - Znamenje riječi nošenih na poslijednjem dahu, svetac je zagrlio svoj trenutak.

Divljak poskoči ushičen, noseći pehar magu kako bi se napili crvenom tekućinom.
Gutali su oboje, svetu vodu okusa metala te nakon serije podrigivanja, igrom slučaja, prdnuše u isto vrijeme.

- Duh sveti je mrtav. Njegova ognjena oštrica, Salome, sada je u našim rukama. - Ponosno ustvrdi mag budali.

Osjeća, biti če mnogo onih stvari što plamte vrelim plamenom, daleko od plesa, jedno u i van kaosa.
Gradeći piramidu istine, pažljivo slažući svih trideset i tri razine duše stigoše ono na sam vrh govoreći, ovo je iluzija.

Oko u trokutu se zatvara u bjegu od riječi te nestadoše i onaj posljednji prijatelj unutar, sada on žudi za životom. Razarajući opeke crne i crvene uviđa vlastitu smrtnost, te ponovo spoznaje, staro znanje.

Pokucaše mu na vrata ono, pjevom tisuća glasova, svih onih kojima je zborio u svom postojanju. - Ja sam ono što pobjeđuje sve. -

Prestravljen pred istinom, zavrišti od straha što mu trese tijelo, vijori miške onemočale.

Pao je ničice, dodirnuvši koljenima tlo, među ruševine.
Ovdje pod svojom sjenom, rastrgan lancima vlastita iskustva, nanovo osjeća.

Toliko mnogo djela je potrebno učiniti i toliko mnogo dužnosti spram drugih koje treba izvršiti. - Zašto baš sada? -

Poućen starim iskustvima traži nestanak zapitkujući nijemu sudbinu.
Tišina mu zbori, a on ne razumije.

Gdje li nestadoše drug sa odgovorom, krilati prijatelj zašiljenog zuba moči, gdje li je ona tupa praznina znanja što mu šapuće u besanim nočima i onaj patuljasti gad crvene kape?

Sada, odlučuje se za početak kraja smrtnog života, koračajući novim putem, udiše sviježi zrak iskonskog postanka.

Pod zatvorenim kapcima, simbol iziskuje novo značenje.

Značenje prožeto seciranjem riječi toliko svete da je nemože ni izgovoriti, riječi skrivene u pojmu ono.

Promatraše mudrac i divljak čovjekoliku figuru na proplanku, među fazanima, jednan spoznajući, drugi osječajući.
Poistovjetivši se sa njime, oboje okrenuše leđa njegovoj rastrganosti.

Nesvjesno, otvoriše mu svojim činom kapiju hrama svjetlosti.

Ovo nije njihov, tamni svijet iracionalne logike.

Osjetivši ticala travki pod rukama, probudio se mag gledajući u zabrinutog divljaka. Mnogo se ovaj opterećivao dugim snom magičara, nesposoban da nastavi putovanje šamarao ga je i udarao nogama, ali bez učinka.
Budnost mu ne dođe ka svjesti.

U kritičnom trenutku, ustala je crna mudrost, kada prohtje sama, te u želji da olakša utrobu svoju primjeti nestanak vitalnih djelova. - Tako mi vjetra, sine divljine, što uradi ti?! -

Kudio ga on, nad njegovom nepromišljenošću, brzopletom porivu.

Smirivši se, porazmisli on nad knijgom dok je budala šetkala, amo tamo, sa strepnjom.
Nakon što je razmišljaj svršio svoju ekstazu, drapajući stranice iziđe mu formula sa usana.

Osmjehnuo se divljak uvidjevši rješenje na licu mudrom.
Primjetivši tu strepnju njegovu, odluči mag, kazne radi, držati ga na iglama neko neodređeno vrijeme.

Koračali su u određenom smjeru, pokunjeni divljak i odlučni magičar.
Hodeći među zelenom travom, nošeni hladnim vjetrom što je raznosio bijele latice do oblaka, prolazili su kraj kipova malih i velikih buda, rasplesanih spomenika šive i pokojeg narodnog heroja.

Vodio ih je put u visoko zelenilo šume.

Stali su pred nju, diveći se njenoj velebnoj snazi. Zazivala ih je svojom snagom i tajnim,  popločenim puteljcima.

Zađoše oni, jedan sa pažnjom, a drugi sa poletom, u njene suncem prošarane sjenke.

Vješto se probijavši kroz šiblje, odvede ih jedan puteljak pred jabučni voćnjak.

Stali su diveći se ljepoti plodnih voćaka. 

Nedaleko od njih, nalazio se otpad, gomilan od starih ljudi kroz godine, a pokraj smeća tog grupica majmuna igrala se zahrđalim vatrogasnim aparatima.

- Stigli smo. - Uperivši ruku prema vragolastoj grupici, kazaše mag, odrješivši divljaka krivnje što moriše ovoga nad svojim djelom. Znala je budala što je mag.

Popeli su se na najviše drvo, u promatranje razigrane skupine, strpljivo čekajući znak.

Stiglo je.

Plamen, vatrena stihija podigla se iz suhog otpada, sa prijetnjom na vršcima što naglo krenu prema mladim voćkama. Majmuni što ga izazvaše na život brzo skočiše sa bjelim i plavim vihorima što sukljaše iz aparata, ali bez uspjeha.
Jaukali su pred svojom nepromišljenošću.

Tada izletiše mag i divljak iz krošnje, ravno u podivljali plamen.
Vatra se vijorila oko njih tjerajući ih ka djelovanju. Mudrac raširi ruke zajedno sa iskonom te voda sukne iz vedra neba stvorivši neprobojan oblak sive pare. Ubijala je pluća svojom težinom, a kako je vatra u potpunosti nestala, otkriše se vragolanima zapanjujuć prizor.

Stajaše u pepelu odlučnost oduzetog dvojca, maga i budale.

Pišali su u vjetar, jednina u djelovanju, parajući maglu.

U jabučnom voćnjaku, nad smradom paljevine, zboriše dvojni glas.

- Ohoj! -

Odmjeravaše ga oni, troje, dok se vrpoljio u bunilu vlastita duha. Zanimljivo im bijaše, pa i zabavno na tranutke, promatrati močnog maga kako mjenja sve moguće osjećaje i stanja na ploči njihova radnog stola, posred dnevnog boravka.  

Zaboravivši međusobnu netrepeljivost, hihotaše Eidos i Ginosko promatravši ga sa visoka.

Vidje on sve u jednom životu, sunce i mjesec zajedno na nebu, demone i bogove, san i javu, ljubav i mržnju.

On, izgubljen, među izgubljenom djecom vječnosti, svjesno izložen udarima vjetra toliko mnogo puta da i sa samim sobom ostadoše sam, igrao je ulogu što mu bi dodjeljena.

Kakva li samo, kozmičkog teatra!

Poput sviju do sada, završio je i ovaj čin popračen gromoglasnim pljeskom nasmješenog kruga i hladnog kvadra.

Potpuno izbezumljen, otvorio je oči.
- Polumajmune, sada pričaj! - Kazaše mu Ousia prekinuvši brata i sestru u svome veselju.

Gledao je mag u trokut što se presijavao na čelu snažna pogleda, gledao je povrativši sjećanje na trenutak od kojega je krenuo.

Sabrao se u kletvi njih, gospodara uma.
Oni su početak i kraj, kao konstanta u postojanju, smjer kojim se kreće pojedinac skupa sa masom. Bogovi i ljudi su im sluge, što svijesno to nesvjesno, u svome postojanju. Bilo kao kletva ili želja, vole i stvaratelja i razaratelja, dvoje što znadu ponegdje biti jedno.

Svijest je ono što ih hrani, iluzija.

Sjetio se ulice, obećanja koje šapne svome uhu, u njenoj sjeni, i riječi koje su mu došle sa nevinih djevojačkih usana te tmurne noči koja se izgubiše u prošlosti vjerovanja. - Nismo li mi sredstvo, radeći na svojoj želji, mi sredstvo drugima na putanji, dobri i zli? - Tada, prokle on nevinost budala, primjetivši koliko je zaprljao svoju vodu njenim vilinskim kultem.
Ondje, u sjeni, kraj svoga uha, prokleo je ženu, društvo, sistem i novac.
Ostavši i bez posljednjeg ideala pobjegao je od sudbine i stvaranja u prazninu mudrosti.
Bijaše to spokoj kratka vijeka.

Mudrost je tamna spoznaja, smisao sam za sebe, nadahnut idejom.
Ideja o čistoći.

- Ljubivši moje savršenstvo... - Kazaše prva - ... postao si dio nas... - Primjetiše drugi. - ... i gledat češ našim očima! - Odluči treči.

Stao je među njih, prkoseči živim iluzijama bogova i demona, ostavivši život za kraj putovanja, točku gdje počinje vječnost.
Vidje ondje evolucijsko začeće Oikodomosa, jednog koji je mnogo, ljubavni par Isusa i Sotone, osječajući svoje tjelo.

- Krenimo do budale što spava između neba i podzemlja. - Trokut je progovorio. - Drugi grad ga čeka. -
Otvorivši kapiju, uvidje dužnost lijevog i desnog, života i smrti, crnog i bjelog u šarenom sivilu života.

Krenuli su u susret spilji što stoji na križanju puteva tajnih, kaos poznat svim magičarima, prema gore i dolje.

Pobjeda nad starom sudbinom odveše ga do nove igre zvjezdana neba.

Daleko od kipuće pustinje i beskrajne tmine, negdje među proplancima obasipanim bijelim laticama razbuktalih višnji, ondje gdje cvijet traži pčelu, a trut maticu, zujaše divlja budala.
Sam u putanji, nosiše on oduzetog maga na svojim plećima.
Uzdisala je budala, hrapavim grlom izgrebanim od opojnog peluda.

Nabasavši na otvorenu poljanu primjeti on malo seoce.
Umoren pod magičarevom težinom odluči ondje odmoriti.

Što je bliže prilazio to je selo bivalo sve samo ne malo.

Bilo je ono, sve u svojoj veličini, dernek razdragane rulje. Igrala je masa, pijana od ljubavi i sočnog nektra što je sazrijevao u mrzloj magli vlažnih podruma.

Pred poludjelu graju stade čudan par vječnosti, te veseljaci prekinu trube usmjerivši svoje teturajuće poglede prema njima.

Gledaše se oni, onoliko dugo, koliko traje trenutak krajnje nebitan vremenu svemira.

- Udri ćale! - Prodere se onaj najglasniji među njima, očito osviješten trajanjem trenutka, a poslušne trube zaigraše, na njegovu želju prije nego zapovijed, uspuhane melodije prateči podivljali ritam bubnjeva.

Priđoše divljaku i njegovu teretu neki opijeni trol zanimljivog oka te zbori. - Slušaj brate, o politici čemo sutra! - Rekavši to tresne barbarina nogom u dupe te ovome spadne crni teret sa leđa.
Dođe tada budali iz dupeta u glavu.

Uskoro, vrtio se u bunilu među rasplesanom rajom. Što je samo srećom zračio.

Oduzeta masa odluči da je vrijeme za prinošenje žrtve bogovima kao dar molbi o plodnoj godini što sljedi.
Glazba je gromko udarala podizavši magičnost što dolazi pred otkrivanjem dara.
Iskonsko uho čulo je pjev lanaca skriven u buci puhača.

Izvukoše oni, pred križ što je stajao nasred rumene pijace, nježno meso mlade čarobnice.
Preljevali su po njoj ovčje i kozje mlijeko, a pod nogama joj pripremiše trešće spremno za potpalu.
Uočio je plamteču iskru u njenom jedva otvorenom oku što probudi u njemu nemir poznat jedino Erosu.

- Istorije mi, ovi troli su poludeli! - Skoći tad žilavi barbarin po tjelo maga. Posjeduje on jedan predmet, dovoljno vrijedan dara bogovima.

Probio se kroz rulju, udaravši glave krvnika.
Zbunjena škvadra krene na jednog, svojim šakama, ali zastadoše na par metara u čuđenju.

Stajao je iznad njih sa okrvavljenom sjekirom i šakom. - Ajde, grajo, da se menjamo! - Predloži trolima pored panja na kojem ležaše sasječeni mag.
Držao je on, u svojoj desnoj ruci, magov libido. Nakon što ga je demon obradio, nije mu takvo što više potrebno.

Raja vrisnu u odobravanju.
Svukavši čarobnicu sa križa, zakuca on svojom sjekiricom čavao kroz ud u suho drvo koje zasviraše mili zvuk, poznat svakome tko traži brzu toplinu ogrjeva u zimskim nočima.

Zapalio je šiblje i trešće pustivši crni dim u susret oblacima učinivši bogove sretnima.

Položio je usnulu čarobnicu na lijevo rame, a maga bez časti na desno, te udri petama vjetra u susret sudbini.

Ondje, rasprostre on veramin, ispleten kao otvorena knjiga svetih misli, te polegne nanj čarobnicu i sjedne pod drvo.
Meditirao je u bijegu od želje, tražeči mir do osvita.

Mukotrpno se uspinjaše, divljak i mag, po liticama stjenovitog bedema čiji je masiv prijećio svakog, slučajno zalutalog, u prolasku na drugu stranu.
Ne pronašavši alternativnog puta odlučiše oni poraziti vrh.

Uspinjali se tako, njih dvoje, odbijajući od sebe bolne rane što im zadavaše prkosna planina.
Zabijala im svoje okamenjene nokte u meko meso ali bez uspjeha.

Trsili se oni u jauku snažnoj planini, korak za korakom.

Mudrac živi iskljućivo za posljednji trenutak dok je budala u svojoj kompliciranoj jednostavnosti nepobjediva.

Konačno, zagrliše oni vrh. Smijali se oboje svojoj ludosti kada primjetiše koliko je svijet pod njenom krunom krhki habitat.

Njihovo veselje odavalo je nevinost svetog puta te ih planina nagradi svojim plodovima, izvorem bistre vode i svježim jajima visinskih letaća. Kada se dobro najeli, napili i nekoliko sati odrjemali, odlučiše da nastave putovanje.

Ležerno, divljak sklopljenih ruku iza leđa, a mag skrivajući svoje pod skutima, krenuše oni u opuštenu šetnjicu prema dolje. Prićali si pošalice i doskoćice u citiranju zaboravljenih spoznaja. Putovanje je izgubilo pojam o vremenu zabavljano njihovim filozofskim anegdotama i junačkim basnama.

Siđoše oni konačno u ocean pijeska.

Primjetivši nesnosne vrućine kozmičke pečnice, zamjeniše noč za dan ali mračno nebo ne pomaže krvavim ranama pod udarom pijeska.
Proklinjali su oni, zlatne valove i vjetar što ih raznosi, u nadi.

I nada ih nagradi.

U pješćanoj magli otkrio se drevni hram. Stigoše na cilj.
Raslo je ondje šestero stjena u savršenom kružnom toku i međusobnom odnosu, a u središtu, ponor neraspoznatljivog dna.
- Dolje je ono što tražimo! – Zborio je mag divljaku.

Mag otpočne levitirati u koncentraciji uma, a barbarin mahati zrakom svojim fizičkim pripremama. Tada, prikupivši spremu, preda mag uputstva some drugu. - Ja idem dolje, a ti otpočni vrtjeti kolotur ali zapamti, uvijek u lijevo! - Rekavši zadnju, usmjeri prst prema kotaču što se zibao na vrhu grbava kolca.
Divljak samo kimnu potvrdno glavom te otpočne vrtjeti.

Začu se odjednom jeziv i dubok rik iz rupe i tada mag skoči.

Padao je toliko dugo i toliko duboko da bijaše zaboravio na sve brige što ga moriše. Nestadoše smisla i ideje u mislima njegovim, a osjeti mu se isparili učinivši živce neupotrebljivima.  

Primiše ga zvijer, oduzetog, u svoje okrilje.

Njegovaši rudlavu kosu, demon mu zbori. - Želiš li zaista, o močni magu, ostaviti svoju snagu, podati se mome utjecaju? -
Raskinuta uma ovaj mu odgovori. - Eto, Koronzon me miluje, a ja se pitam, jeli moguče. - Pogledao je demonu u oči te nastavi. - Jeli moguče da me nagradiš svojim darom, da se povratim močnijim, da vidim iza rituala? -

Rastrga mu na njegove riječi, zvijer odječu i promatravši mu dupe otkrije svoje kobne namjere.

- Cijena je visoka, mudrače crni. - I bi tako.

Duboko u elektronskoj sijeni nove šume, izbiše divljak na livadu nošen mirisom lavande. Njegov iskonski njuh ga nije prevario, nalazila se upravo ondje gdje je mag i najavio da če biti. Zelena mrlja na bijelom polju stabala.

Iz središta livade izvirala je crvena voda sumnjiva brižnom oku divljaka.

Približio se jezercu zaprepašteno primjetivši golog starca kako ispire blijedost svoje kože crvenom vodom. Starac zastane te baletnom poletnošću raspruži ruke okrenuvši se prema začuđenoj budali.

- Angalkuk ti želi dobrodošlicu. - Siktale su usne brižno skrivene iza perjane maske. - Pridruži se mome jezercu. -

Divljak ne prozborivši ni riječi sjedne među ljubićaste cvijetove odmjeravajući vitkog starkelju.

 - Kako ti je volja. Svi urone, kad-tad. - Rekavši samopouzdano, nastavi trljati svoju naboranu kožu. 

Sedam dana sjedio je barbarin odmjeravajući neumornog starca. Sedam dana šutio je on.
Misli mu svo to vrijeme ne nađoše mira jer ga ovaj ometaše svojim fućkanjem i brćkanjem, svojim hihotavim smijehom.
San i java izmjenjivali se divljakovim umom toliko da ni ne primjeti crne skute na svome mišićavome ramenu.

- Stigoh ja, na mjesto našeg susreta. - Podigao je pogled prema bradom ocrtanom licu koje ga trznulo iz polusna.
Zračilo je lice to kaotičnom magijom dovoljno snažnom da razrješi starca.

Fućkanje je stalo.

- Ah, prijatelju moj stari. Vidi koga imam sa sobom. - Prozbori mag usmjerivši prst prema raskupusanom iskonu ne odjelivši pogled sa nasmješene maske.

Starac je odmjeravao prosudbeno sad crnog maga sad spiljskog čovjega. Prevariše ga mudrac već jednom svojim čarima i riječitom logikom. Što li ovaj crni mudrac kaosa želi sada?

- Dolazim u miru! - Rekavši to izvuće ispod svojih skuta kruh te rasitni grumen soli po njemu.
Držeći slani kruh podigne otvorenu šaku desne ruke prema nebu i krene polako koraćati u jezero. Šaka je otkrivala otuđenu vrijednost Angalkukovu.
Na malome prstu isijavala se u vrtnji duga.

- Kakva da ti bila želja, prvo češ svuči ono što je moje! - Zaurlao je pakosno starac.

Mag se okrenu prema divljaku te gledajući ga, zamišljeno neko vrijeme, kaže - Posegni u naprtnjaču što ti je dadoh, izvuci sjekiru i odreži mi prst! - Budala poslušno ustane, uđe u vodu i izvrši kako mu bi kazano.

Mag je sa bolom u srcu gledao kako hihotavi starac vraća prst na svoje mjesto.

- U redu, ovako već može. - Pjevušio je starac veselo.

Divljak je zbunjeno šutio promatrajući dvojicu čarobnjaka u njihovom neshvatljivom naplaćivanju nepodmirenih računa.

Udahnuo je snažno i ritmički, mag svojim plućima, našto Angalkuk prdne zastavši na trenutak u svome hihotanju.

- U redu. Dobio si svoje, a sada je red na nas. - Prozbori ponosno mag isprovociran plinom.

Starkelja se polagano uozbilji te primi maga i budalu za ruke.
Otpočeo je zazivati.

Kako je zazivao između prepona mu se porodi troglava hijena okrunjena lovorom. Pokorna u svojoj dužnosti posegne prema licu starčevom te mu otkine masku.

Maska je spala rastavivši jezero na vatru i paru, a rascvjeti se pretvoriše u pale junake i junakinje. Prepozna divljak među njima mnoge stare drugove.

Bjesnila je livada pod ljubićastom izmaglicom, a ratni pokliči sjekli su tišinu.

- Prinesi masku, o močni magu, samo pažljivo biraj među herojima. Tko zna što će ona otkriti! - Govorio je sa tri glasa oduzeti starac.

Mag primi rukama masku boreći se sa željom da je iskoristi na sebi, ipak, močno je oruđe to.
Koračao je među palima tražeći podobnog heroja ali sudbina odluči svoje.

Priđe mudracu jedna pala junakinja te uzvišenom kretnjom ruke uhvati masku te je prinese svome licu.
Prasnuše tada svijetlost iz tla te odbije maga metrima daleko.

Junaci se vratiše svojim stabiljkama, a para i vatra ponovo ispuniše mrtvo jezero vodom.

Starac si namjestiše natrag masku na svoja ramena te hihotajući nastavi fućkati.

Ustade i mag poravnavajući si kosti u okomiti položaj zapanjenosti.
Pogladio je mudrost u promatranju.

Stajala je uz jezero u svome srebrnom oklopu, junačka dijeva. Crno platno sa njenih leđa vijorilo je na vjetru, a pod stiskom lijeve šake preznojavala se jutarnja zvijezda vapeči za pobjedom.

Statua, kao isklesana od vrline drevnih majstora, stajala je među mirisnim lavandama noseći glavu uokvirenu razigranom perjanicom tamnih vlasi kose.
Čuvao je taj okvir zlatni rez lica i široke zijenice poluboga, a meki vrat, pritisnut indigo zmajem, gibao se kako su njene senzualne usne tražile tihi život riječima - Corydalis. -

Vidje i čuje to o močni mag, a tako i njegov divlji drug.

Budala je ostavila razum da se igra sa hihotavim starcem, čuvarem igre, u crvenom jezeru te odjuri u ljubićastu izmaglicu, prema opijatskoj ljepoti palog anđela.
Primiše on njenu lijevu ruku jer u njoj leži moć.

Prsa mu titrala dok joj zboriše. - Uči me majko, pretposlednji valcer! -

Na krivudavom otoku rumenog lišća, okruženog jarkom, zazvaše mag vijetar sa ekvatora. Majmunoliki junaci bili su spremni da stanu pred zakovitlanog gospodara kušnji.
Vjetar je stigao, surov u svojoj dužnosti.
Kolona, predvođena crnim znanjem, stupala je olujnom preciznošću koraka.

Ponijela ih je surovost u paranje oblaka.

Kako su im glave razbijale te nebeske tankere, jedan po jedan otpoćnu oni vrištati pjesme prosudba.

Zabrinut visinom vijetra, mag zasjedne u mrmljanje jer ne bijaše oko njega više nijednog svijesnog bića.

U fokusu vremena uspje on otvoriti tajni portal prostora i povući divljaka u pomoć.
Pojavio se, oćerupan i nedodirljiv te zajaši na magova leđa.
Raširio je prsa iluziji.

Stigli su.

Pojuriše stado, jedan za drugim, na ploću kovitlava iskušenja blebečući izgubljene riječi neuhvatljivog smisla. Lica su njihova izgubila izražajno značenje bića.
Maskirna poljana sluzi primila ih je u svoje krilo.

Ožalošćen prizorom, zakorači i mag.

Osjetio je kako mu pipci slinava gospodara svlače mišiće sa kostiju. Obavijen vlažnim hvataljkama i oderan do organa uvidje osmerostrani kristal pred sobom. Preljevale se ljubičaste i plave zrake po njegovim stranama parajući magove oči stvaranjem. Poželi ga dohvatiti ali nefukcionalna kost ruke ostade mu statična.
Pribravši se, zamoli kristal da priđe njemu i bi tako.

Lebdio je pred ustima okovana maga.
Posljednji korak lucidnosti.

Raširio je ralje u sreći ispruživši jezik u susret božanskom slatkišu.

Odjednom povuće ga jedna od razbješnjelih kreatura u ljevo te kristal naglo padne razbivši se o tlo kao kap kiše. Nezadovoljno je gledao kako divljak ponosno prepušta leđa gnomu.

Crvena kapica uzverala se za vrat, te čvrsto uhvativši vrludavu kosu potegne magu spiralne rogove.
Gnom je stao u obranu keseči se utvarama.

Izbacivši zašiljene zube pogleda ispred sebe.

Put se spuštao sa neba, razvučen vatrenim plaštem boginje kaosa.
Platno obasipano zvjezdama lelujalo je pozivajući izbezumljenog maga sebi.

Uglađena površina metalne lubanje krasila je njeno plamteće tijelo obavijeno oštrim repovima poslušnih zmajeva.

Groktale su utvare poput tuljana, a on je išao sve dalje.

- Došao sam, nanovo da ti ljubim stopala! -
Demonsko lice njegovo palo je ničice pred nju opijeno vatrenom snagom. Previjao se u vlastitoj pokornosti gospodarici crvena svijetla.

Jašio je gnom crnu mudrost ponovo opijenu snagom.

Pod klobukom svemira udahnula je život jednome među utvarama, pruživši mu vagu osude.
Uzdigao se obavijen zelenilom te prosudio.
- Kuda jedan tu i svi! -

Raskalašena skupina okrenula se u svome deliriju, trubeći prema zori.

Jutrom, majka sina proklela.

Šetkarajući pod noćnim svodom, gledao je u zvijezde tražeći svoje zaboravljeno znakovlje. Kakvu li je samo kraljevsku moć ono davalo njemu, dok je u davnini patuljćicama objašnjavao zakone arhitekture.

 Klanjale se one njemu, caru divljaka.

 Gdje su sada zvijezde da ga posjednu na tron piramide?

 Izgađano lice njegovo, slikama prošlosti, pogodio je snop plavkaste svijetlosti.
Dopirala je ona, sa stupa u daljini.
Izazvan takvim prodornim šamarom odlući provjeriti.

 Stao je pred stup, šokiran kozmogramom.

 "Izgleda da vi pucate od silne energije ali ne znate baš kako je pametno iskoristiti. Prestanite brbljati na telefonu i maltretirati ljude dosadnim tračevima, pokušajte se na nešto fokusirati. Ako vam se baš ne da raditi, prebacite se na flert ili se zaljubite. Ali izbjegnite pri tome zauzetu osobu."

 Pisalo je na stupu informacije, zaboravljenim od starih ljudi, daleko u divljini.

 Pikseli su ocrtavali njegovo lice obasjano snopom božanskog svijetla, lice zbunjenog barbara.
Pogledao je u tlo, nebo, te proklinjući zvijezde požuri šakom u naprtnjaću.

 Izvukao je sjekiru, blago odmjerivši pogled sa odrazom lica na njenom srebrnom sjećivu.

 - Keve ti! - Urlik podivljalih živaca raširio se uokolo.

Zabio je sjekiru oštro, jednom, dvaput i tako još milijun puta. Slova i simboli frcali su na sve strane pod sjajnom snagom njegovih oznojenih mišića.
Razbijao je informacije izgubljene za sva vremena.

 Kada je sve uništio, ozarena lica pospremio je sjekiru na priloženo mjesto te zapljeskao, čisteći ruke od napuštena smeća.

 Zvjezde mu se osmjehivale kao da su ponosne na njegove uspjehe.

 Razmaknuo je nogom ostatke te sjeo u konzumiranje svojih hormona.
U izlućenoj ekstazi, primjeti od dva bića kako prodiru iz preostala korjena.
Jedno plavo drugo crno.

 Privućen zlatni sjajem oklopa uhvati on plavo.
Milo je gledao kolutave oći što se cakle samo njemu.
Odjednom, osjeti bol u svom malom prstu. Škamp ga ugrize svojim škarama!

Ionako oslabljen razbijanjem, kazni on biće kiselinom svoga želuca.
Širom je otvorio usta te nagurao bijelo meso žilavim rukama.

Žvačući tako bižuteriju prirode osjeti meka ticala na svome nožnom palcu.
Podrignuo se.

Vatrene zmije obavijale su njena crna klješta, a oči zavijale srebrnom divljinom.
Svidje se to divljaku te odlući ponjeti biće na svojim ramenima.

Na putovanje viječnosti.

 Vrisak promjene u srcima prizivao je one divlje.

 Ustajte zvijeri!

 Hrlili su oni ulicama parajući zrak zastavama kretnje, crvenom bojom pobune.
- Svijet je naš! - Uzvikivali su gromkim glasovima lomeći staklene dvore kapitala i glave sjenovitih slugu sistema.

 Preispitivanje svakog pravila, rušenje svakog postulata, bio je tada glavni moto.
Misao vodilja.

 Među njima divljak je bio na vrhuncu katarze. Niti dan nije prošao a da on nije osjećao tijelo svoje. Glava mu je uvijek stajala visoko, gledajući naprijed, ponosna na uspjehe.

 Nostalgija u srcu njegovom.

 
Cijev, crvena od truleži, širila se kilometrima u daljinu sjekući zelene nijanse plohe stare prirode.
Sjedio je on tako u visokoj travi pod mrtvom cijevi naftovoda, zaokupljen mislima o prošlome životu.

 Žene i metci. Život punim plućima.

 - Gde su danas promene? - Šaputao je pitanja sebi na uho. Koliki muk duha, lijenost tijela.

 Iznerviran mislima, odlući da nema više volje tupiti um svoj paradoksima mudraca. Takvo što je slatko voće maga.

 Uzverao se na sramotni spomenik svoga vremena potpuno nesvijestan djetinjaste tajne u vlastitoj odluci.

Osvrnuo se pogledom bježeći od misli.

Redovi livada i stabala nizali se jedan za drugim tvoreći divnu igru radosnog stvaranja. Miris svježeg zraka filtrirao je pluća koja su titrala pod pjesmom zujećih pćela i ostalih kukaca uhvaćenih u tvorbi harmonije prirodne kompozicije.

 No i taj divlji orkestar skrivao je, ovdje, daleko od svega, pokojeg uljeza.
Elektronski šumovi špijuna podkradali se među vile na gljivama.

 Na obzorju, sazrijevala je nova majka priroda.

Mnogo svijeta, što živog to neživog, okupilo se te večeri pred zamkom na brdu.
Veselje i gozba među izgubljenom dijecom vječnosti.

 Raspjevana i rasplesana graja urlikala je pod bedemima, a bilo je ondje i nešto tjelesnih uživatelja te mnogo opijata
Pripremio je mag sve potrebštine za odlično slavlje. Drumski razbojnici, vile, gnomi, vještice, druidi, razni demoni i kolege magičari. Svi su te večeri plesali u čast velikoga maga.

 Pun mijesec, vratina i deset tisuća dana.

 Pilo se i pušilo intenzivno, toliko da mag umalo zaboravi na svetu dužnost svoga zavjeta.
Gorko vino zaustavi ga u pokušaju zaborava.

 Grlio je ljude on, a među njima nadasve žene. Ljubio im obraze i pijo suze smijeha.
Jao što je sretan bio.

 Osjeti on tada zavijanje vukova, trenje srca svoga.
Masa je kročila u delirij.
Vrijeme je da izvede žudno isčekivani ritual.

 Ustao je osvrnuvši se uokolo. Golišavih tijela uhvaćenih u gozbu dekadencije na sve strane.  Sve je spremno.

 Raširio je ruke prema nebu te otpočeo zazivati.
Nebo se rumenilo kako su riječi tekle sa njegovih usana.

 Započeo se vrtiti okolo osi svoje izazvaši purpurne oblake da proliju kišu lisica.
Vrištale su lisice i nebo zajedno.
Masa bića, oslobođena svijesti, jurila je u susret njima. Hvatali su se u klinč užitka sa zvijezdanim lijama, zadovoljavajući svoje nagone.

 Mijesec se našao u najvišoj toćci neba, a masa u nevjerojatnoj ekstazi zadovolja.
Otvoriše se tada ponor u nebu te povuće o moćnog maga.

 Tjelo mu se treslo toliko da ne uspije ni jednu misao da drži. Izgubio je lucidnost.

 - Gle, nešto je ovdje! - Uoći djevojka natkrivši svojim krugom tijelo što je ležalo na stoliću dnevnog boravka.
- Gle, pa to je čovjek. – Prokomentira cinično kockoliko biće neodvoivši pogled sa novina.
Dovoljna je bila rijeć njegova da svađa među njima otpočne. Krenula je da ga psuje kad među njih stupi sila smislenog te ih nadvije sjenom svoga trokuta.
- Što li ovaj polumajmun traži među nama? -

 Gromki glas trzne maga iz nesvijesti.

Žurio je potok dolinom vješto zaobilazivši stijenje, šumarke te stupove odašiljaća i vjetroelektrana.
Žurio je u susret velikoj rjeci u nadi da če barem dijelić njegova sadržaja sresti društvo dupina, strujiti okolo koralja i loviti propelere podmornica.

 Žurio je i divljak, loveći zamišljeni potok i sjenu svoju što leluja nošena razigranim valovima.
Smijao se on promjenjivoj konturi svoga lika.

 Preskočio je uspiješno svaku prepreku koja mu se našla na putu, a brzim korakom svojim uspijevao je ponekad i nadmašiti brzinu potoka.

 Jureći tako nađe se pred šumarkom u koji se zavukao taj žurni potok.
Zastane tada divljak, sjedne na tlo te uhvati nešto zraka.

- Sumnjiv je taj šumarak što leži pred tobom. - Zbori mu Ginosko milujući kvadrat svoga čela.
- Mnogo je sumnjiv. Vidi mu samo senu kolika je! - Zapazi budala.

 Sjedio je on tako neko vrijeme odmjeravajući tamni šumarak dok se sunce potajno kretalo prema zalasku.

 Primjetivši blago nestajanje svjetla odluči divljak saćekati jutro.

 Izvukao je iz naprtnjaće štap, razvukao flaks te probadanjem na udicu zapečati sudbinu jednog leptira što se našao na obližnjem cvijetu.

 Zabacio je prema hrani što roni brzacem, a ljubićasti pigment leptirovih krila širio se okolo plovka da ga voda ponese dalje na svome putu.

 Isčekujući, odmarao je promatrajući svrake na odašiljaću i ševe kako kopkaju tlo u potrazi za glistama.

 Glad ga je sve više obuhvaćala, a iz vode nikakva odgovora.

 Lud od čekanja, skoći on u potok te odpoćne hvatati rukama.

 Lamatao je bijesno neko vrijeme, te uhvati malog somića.
Ponosno je založio vatru, nabio ulov na kolac te zalego zureći u srebrni broš noćnog neba.

 Sanjario je on, nesvjestan tuđih oči što promatraju večeru njegovu.
Prikrao se iza travki jedan lovac zategnuta želuca, nošen opojnim mirisom hrane, logoru divljaka.

 Korak po korak, došuljao se ovaj do plamena te ukrade divljaku soma.
Podosta je već bio odmako kad slučajno stade na krticu, a ova svojim vriskom trzne budalu iz misli.
Skoči on naglo te primjeti da mu nestade gozba.

- Alo! - Vrisne on jurnuvši za lovcem.

 Natjeravao ga je neko vrijeme po livadi, amo tamo, sve dok lopov ne pronađe utoćište u šumarku.
- Stiči če te moja šaka! - Povikne divljak za njime olakšavajući se od toliko željena ulaza u šumarak.

 Jeka šume odbijala se o stabla noseći smijeh lopova. Prkosio se on nesvjestan budaline odlučnosti.

 Legao je divljak u travu te noći sa želucem punih glista kujući paklen plan.

 I sjetio se.

Izišao je iz brloga on, zvijer, nagon.
Izišao je u beskonačan prostor postanka. Svijestan jedino opstanka.

 
Pred spiljom nema više livada i šuma, nema više polja i tvornica. Nad svime se nadvila sjena tornjeva. Hladan vjetar pirio je prostorom snažeći njihovu sjenu.
Zaputio se u dolinu sa željom da shvati.
Što se zbilo sa srećom?

 
Putovali su prostorom. On i njegovih troje vječnih pratioca. Muk je vladao u družini dok su prolazili kraj bezličnih lica radnika i seljaka. Ta lica bezumno su teturala u masi tražeći ovo i ono, a on je prolazio, u čudu.

Ipak u svoj toj masi bezličnog šarenila nazirala se crna pojava. Pojava je skakala sad od jednog, sad do drugog šapčući im u uho informaciju no oni su nastavljali dalje svojim besmislenim putevima ignorirajuči primljeno.

Kako su se približavali pojavi to se sve više činilo da ih je ista i primjetila.

- Reci, divljače, što radiš ovdje, van svoje spilje?-

Upitala je crna pojava.

- Tražim razlog zašto je vjetar postao tako hladan.-

Tmurno lice čovjeka u crnom osmjehnulo se i to onako moćno. Poznat je taj smijeh divljaku jer i on sam se tako smiješi.

- U tom slućaju naišao si na pravu osobu. Moja brada ponovo če biti mudrost, a moje oči ponovo če vapiti u dubine. Jesi li spreman da zaplešeš samnom ples na glavi demona? –

Divljak ga je primio za ruku spreman da zapleše no jedno pitanje ga je ipak morilo.

- Oprosti crni mudrače no nisu li demoni otišli u prošlost našeg subjekta?-

 
Mudrac se u tom trenu nasmijaše te kaže.

- Povuci me za bradu, pogledaj u moje oči i vidjet ćeš što je taj tvoj subjekt danas postao.-

Učinio je kako mu je crna spodoba kazala.

 
Našao se na odprije poznatom putu. Put je to koji vodi na njegovu planinu. No sada snažan i hladan vijetar moći puše putem kroz pustinju, a crna jezera života gotovo su ishlapila.

Brzo je putovao milim mu prostorom.

Što li se zbilo njegovoj ljubavi?

Odjednom ugledao je planinu.

 
Trzaj tijela bio je dovoljan da ga povuče među suputnike.

- Vidiš li sada?-

- U što se pretvorilo?-

- Ono što smo stvarali?-

Bijes ga je prevladao, bijes iz muke. Srce i um su se žarili u njemu jer je on, iskon, ponovo nemoćan.

- Mudrače jasno mi je zašto si danas tako crn. Vrijeme je da plešemo!-

Plesali su poput luđaka znajući da če sa njima kaos nastupiti. Veselje i bijes ispreplitali su se između njih, a njih troje Eidos, Ginosko, Ousia stajali su po strani strpljivo isčekujući konaćni kraj.

Zaškiljila je zora svojim pogledom u prostor njegova ležaja proparavši mu čelo svojim osmjehom. Vrijeme iskovano za svitu razuzdanih ptica i raskalašenih trubadura.

 Dan je urlao iz svega glasa.

Krenuvši lijevom slijedio je desnom, a u bistra uma vrtroglavica.

Ustao je mag hvatavši se za uši. – Jao kakva buka! –

 Teturao je u muci vizijom obznanjenom u noći.

 Loveći se za fragmente slika i kretnji uvidje množinu lica uokolo sebe. Igrala su kolo ta lica, nasmješena i stravična, a on stajaše u središtu kruga lišen mogučnosti pokreta.

Pluća ga gušila, a srce mu se oznoji od muke.

Krug bivaše sve uži i uži te moćni mag pomisli kako mu nema više spasa.

 Ponizan u svome principu odluči da je to onaj posvećeni trenutak smrti.

 Otvoriše se tada ralje zemaljskog ponora, kruto tlo pod njime, te ispljunu kandžu,  jednu po jednu, kozmičkog pijetla. Tresla se galaksija.

 Sada već kompletna noga, obavije ga svojom snagom te podigne u nebesa.

Izmjenjivali se oblaci, sateliti, informacije te pokoje nebesko tijelo.

 Zaprepašten prizorima osjeti mag da ne bijaše sam na nozi.

-         Zdravo druže! – Prozbori biće neznano ukošenim obrazom sumnjivih namjera.

 Gledali se okom u oko on i crvena kapica.

 - Zbori gnome što je tvoja želja! - 

Jasno je sada magu bilo da se ova vožnja plaća.

 -         Potražiti moraš tijelo uma neobuzdana, a kada ga pronađeš u ćast moga imena ćeš krv piti! – Govoraše mu gnom sa rukom u džepu.

 
Pristade mag na surove uvijete gnoma ne prikazavši ni najmanjeg pokreta na licu. Možda je taj gnom gospodar pijetlove noge ali mag je gospodar sudbine.

 
Vratio se mag svome zamku na brdu svjestan lakrdijaša zašiljene kape.

 
Stigavši, osviježi on lice svoje bistrom vodom sa izvora te podignu pogled prema plavome plamenu neba.

 
- U zoru, oboje dijele nebo. -

Sunce je svojim reflektorom obasjavalo mramorni stup izbrazdan runama i drevnim mudrolijama predaka, a u sjeni njegovoj sjedio je divljak u pokušaju dosezanja transa.

Lijep je to bio prizor uveličan zelenim, ponegdje zlatnim vlasima travki te pokojom odbačenom gumom.

 Lelujala je livada zajedno sa mislima njegovim.

 Bježao je od njih malo prateći život svojih pluća pa malo loveći oblike pred svojim zatvorenim očima.

 Dok je on tako filtrirao i preslagivao misli te pokoji dll, izrodile se iz stupa vragolaste blizanke Gemini.
Naumile se njih dvije poigrati sa zamišljenim likom te smisliše vatrenu borbu u kojoj budala zasigurno nemože pobjediti.

 Postaviše one pažljivo preda njega, slučajno da se ne trzne ta čupava spodoba, divan prsten kakvome ni vrana nebi odoljeo.

Udaljivši se od stupa, zahihotaše svojim čarobnim smjehom na što divljak trznu spreman na obračun sa mogučim neprijateljem. No umjesto dušmanina uoči on prsten kobni.

Raznježeno ga turnuvši na srednji prst zacrni mu se pred očima te on više ne vidje svijeta ni sunca pred sobom.
Lamatao je on rukama i nogama proklinjajući sve sveto te usput pokušavajući da svuče kobni prsten.

Smijale se one njemu.

 Konačno kada je sav iznemogavši zaorao licem tlo pristupe mu one na uho.

-         Psten ćeš svuči ako...-

-         ... pobijediš u bitci glasova, slova i brojki!-

 
Jasne su njemu bile riječi njihove ali kako pobjediti?

 Nošen tim mislima lutao je četveronoški sve dokle hladan ga vijetar ne odbaci na otok viječno mladih žena i muškaraca predanih. Smijaše se oni njemu, barbarinu koji ni na noge nemože da se uspravi. Jadan i u muci odluči zazvati močnoga maga ali ne uspije.

 
U potpunosti izbezumljen, odluči divljak stati na noge i poginuti časno.

 Vidje je to neki starac, lica punog ratničke mudrosti, te mu pođe u pomoč.

Primio ga je za ruku i poveo u hram drevnih ratnika. Ondje mu prikaže svu filozofiju i mudrost borbenog odricanja.

Na kraju preda mu mač i tubicu najfinijeg magnetina, smješanu od ruke samog Eskulapa, te mu krene zboriti: - Slušaj! U trenutku pada, kada osjetiš tuđu oštricu pod svojim rebrima, odreži prst svoj i prsten če skliznuti. – Potapšavši mu leđa nadoda – a sa tubicom znadeš što ti je činiti! –

 Sretan i sa prsima punim odlučnosti krene divljak u borbu, a ratnici ga popratiše pjesmom.

 "BATTLECRY"
produced and performed by Nujabes
lyrics by Shing02

=+============================================+=

sharp like an edge of a samurai sword
the mental blade cut through flesh and bone
though my mind's at peace, the world out of order
missing the inner heat, life gets colder
oh yes, I have to find my path
no less, walk on earth, water, and fire
the elements compose a magnum opus
my modus operandi is amalgam
steel packed tight in microchip
on my arm a sign of all-pro
the ultimate reward is honor, not awards
at odds with the times in wars with no lords

 
a freelancer,
a battle cry of a hawk make a dove fly and a tear dry
wonder why the lone wolf don't run with a klan
only trust instincts and be one with the plan

some days, some nights
some live, some die
in the way of the samurai
some fight, some bleed
sun up to sun down
the sons of a battlecry

look, just the air around him
an aura surrounding the heir apparent
he might be a peasant but shine like grand royalty
he to the people and land, loyalty
we witness above all to hear this,
sea sickness in the ocean of wickedness
set sail to the sun set no second guessing
far east style with the spirit of wild west
the "quote-unquote" code stands the test of
time for the chosen ones to find the best of
noble minds that ever graced the face of
a hemisphere with no fear, fly over




the blue yonder
where the sky meets the sea
and eye meets no eye
and boy meets world
and became a man to serve the world to
save the day, the night, and the girl too

U potrazi za smislenim riješenjima progresa civilizacije oko mu iz puke slučajnoste zapne za naslov u obližnjem izlogu: - DANAS SA NAMA BEZIMENI ŠAMAN ČUDNOG NAGLASKA – Zastao je na trenutak kako bi svijest svoju fokusirao na ovaj nadasve interesantan naslov.

-         Društvo znanja je pobjedilo te stare zablude u moč kamenja i naricanja! Što li taj prahistorijski lutalica traži ovdje?- Zapitao se o močni mag.

 Ipak, drevni poriv čovijeka, znatiželja, natjera ga da uniđe u trgovinu babskog proricanja.

 Unutra zanimljiva svita. Stara lica žena i muškaraca okupljena oko glomaznog šamana u kravati sa kamenjem oko vrata. Čelava mu se glava sjala pod neonskim svijetlom, a pogled njegov odavao je sposobnost vještog uvjeravanja.

Jasno je sada magu da je ovdje u ulozi pasivnog promatrača.

 Nakon što se udobno smjestio u zadnjemu redu, iskoristio je priliku da se osvrne oko sebe i primjeti jedno mlado lice. Izgleda da nije jedini mag pod ovim krovom.

 Seansa je započela kratkim uvodom u moderni šamanizam sa malim osvrtom na tehnike predaka. - Temeljna tehnika mjerenja vaših problema danas se vrši strojem. – E sada je mag dobro protrljao oči svoje u čudu, moguće da je neka iluzija.

Ljudi su se izmjenjivali u držanju elektroničkih pipaca koji vire iz mjernog uređaja. I frekvencije su se mjenjale.

 Tada se oglasi onaj drugi mag te pristupi mjerenju. Šaman se dobro pribrao jer prepozna u njemu snažnu osobu. Nakon što je mjerenje završilo iskaza mu šaman mnoge časti i pohvale.

 Polako, seansa je došla kraju. Ljudi su ušli međusobne konverzacije, a mag se odluči pristupiti neznanom kolegi, drugome magu.

-         Ja sam močni Khan, druid u službi prirode! – Zbori mu ovaj.

 Nakon neobveznog časkanja pozove Khan maga u svoj brlog te ga ovaj sljedi.

 Kilometrima su hodili do nastambe kraj šumarka. Brlog pravog druida.

 Nešto znanog te mnogo nepoznatog bilja raslo je ondje. Mag je bio u čudu.

 -         Sada ču pokazati tebi o močni magu, put do majke prirodnih sila! – Zborio je Khan posjednuvši maga u pravilan položaj.

 Izvukavši stakleni element svijetlo i zvuk su umuknili.

Zasolio je Khan vršak elementa promrmljavši magične riječi sa posljednjim uputama magu.

- Fokus! -

 I mag tako učini usredotočivši se na sveti simbol svoje podsvjesti.

 Brzo je putovao kroz prostor i vrijeme triju stvarnosti. Toliko da nije uspio ni osvrnuti se na okolinu. Odjednom zaustavi ga svod granja i lišća koje se širio svuda oko njega. Na svakome listu oko, a u svakome oku list.

Fraktal nepoznate dimenzije vibrirao je tijelom njegovim. Moč koja nadilazi svako znano stanje magovo. Odjednom ugleda on sebe u daljini. Bio je gol i u licu zarastao. Ni muškarac ni žena. Stojeći na jednoj nozi, sa dva prsta u zraku i šakom prema tlu, kolutavim očima i psihotičnim, nakešenim osmjehom, pozvao se na ples.

 Zaplesao je mag sa njime ples apsolutnog.

 Došavši k sebi primjeti mag zadovoljno lice Kanha te pomisli: - Pa gdje si do sada s time bio? –

 Tada mag odluči potražiti divljaka, tu viječnu budalu.

Lutajući stranputicama treće realnosti, te virtualne zavrzlame postajanja, osjeti divljak, močni barbarin, milozvučan glasić kako rezonira membranom njegova slušnog aparata.

Zastane tada, sebi govoreći - Privlačan je taj pjev što odzvanja u suton! Oh sudbino sveta i svi avatari moji, skrenut ču na tren sa puta kako bih uvidjeo ljepotu onozemaljskih plodova! -

Udri tako govoreći šakom u srce svoje dvoslojno te skrene prstom u smjeru sutona.

Kako je glas bivao sve snažniji tako je on, budala, postajao sve napetiji u svojim iščekivanjima. Nadao se da ondje čući mitska ljepota kakve ne vidje od prijestolja carice svoje.
Što je dalje hodio to je bivao sve opijeniji milim glasom uopče ne primjetivši srebrni odsjaj na svojoj širokoj zijenici.

Odjednom ugleda crni plamen na obližnjem brežuljku okružen mističnom barijerom.
- Ha! Tamo mora da leži vrelo ove pesme! -

Kazavši to zatrči se on bijesomučno prema plamenu kad odjednom TRES!
Um, srce, oko i kamen zatresu se snažno u njemu te usput i sveto tijeme njegovo.

Nema više milog bunila u glavi budale, već jedino natpis upozorenja: EMANCIPIRANA INICIJACIJA:

Misliti će ona kada je vijetar probudi.
Postoji samo jedna istina.
Iz dubine sna polusvijeta njenog despotskog uma postala je svijesna.

 Kurva!

- Kurve su svetinja! - Sjetio se riječi maga, učitelja viječnosti.

Podigao se obrisavšti dupe od prašine, namršteno zureći u POZOR!
Posegnuo je u naprtnjaču te izvukao totem.

- Hm, zabost ču te ovde kako nebih izgubio ovo divno mesto pod mesecom! -

Učinivši tako rasprostre veramin kleknuvši u mrmljanje svojim vijernim pratiocima.

Dalek put je predanjim.